– Ja sam čovjek u svojoj 49-oj godini. Hrani nikada nisam pridavao neku osobitu pažnju, dapače, desetljećima sam živio stihijski i nisam po cijeli dan ništa jeo, a zatim bih se “natovario” navečer i, kao da sam drogiran, hipnotički zaspao, često u nekom nemogućem položaju na dvosjedu pred TV-om.
Bio sam siguran da sam relativno zdrav, a sve eventualne promjene koje bi mi se dešavale kao što su gojaznost oko pasa, učestalije mokrenje, nedostatak sline u ustima, gastritis koji je naveo moju doktoricu da mi zauvijek prepiše Xanax 1 mg nakon svih mogućih pregleda i tome slično, pripisivao sam jednostavno svom “datumu proizvodnje”.
Osim toga, smatrao sam da ono što pojedem ili da ono što izaberem kada sam se nalazio u mogućnosti da biram, jedem i biram dobro – naravno prema poznatim smjernicama, te da mi na taj način, “pravilnim izborom namirnica”, ništa organizmu ne može nauditi.
Kao što je bilo i za očekivati, nisam uopće bio u pravu. Štoviše, zbog svog uvjerenja da sam super zdrav, sve češće sam si dozvoljavao jesti brzu hranu i pri tome nisam niti primjećivao da je to postalo prečesto da bih to i dalje nazivao “jednom tjedno”. Činjenica je da moja radna okolina i dalje upravo tako jede, a odnos naše bliske okoline prema hrani nekako automatski bitno utječe i na naš vlastiti odnos prema hrani, jer sve izvan toga počnemo smatrati nenormalnim ponašanjem.
Uglavnom, potkraj veljače, nakon trodnevnog jačeg stresnog perioda na poslu, jednog jutra sam osjetio takvu snažnu suhoću u ustima da sam zamolio kolegicu dijabetičarku tipa 1 na poslu da mi izmjeri šećer – bio je 17.6. Dva sata nakon što sam nešto pojeo izmjerio sam ga ponovno i, kako je tada bio 14, nazvao svoju doktoricu. I tu počinju moje drame.
Nalaz krvi pokazao je visoke vrijednosti hemoglobina, ukupnog kolesterola, triglicerida i LDL kolesterola, HDL mi je bio granično dobar, a funkcija bubrega i jetre u redu, odnosno ustanovljeno je da oboje “radi”. Doktorica me je odmah stavila na Gluformin i Statex, dala mi jelovnik za dijabetičare od 1500 kalorija dnevno, glukometar i dnevnik za upisivanje izmjerenih vrijednosti šećera. Također me je obavijestila da sam dijabetičar tipa 2 i da se to ne može izliječiti, samo staviti pod kontrolu.
Uopće ne trpim niti pomisao da sam bolestan, pa me to poprilično dotuklo, tim više što u mojoj obitelji dijabetesa nije bilo osim kod tatine najstarije sestre i jedne njene pretile kćeri. U svakom slučaju, to me ponukalo na to da se striktno pridržavam tog jelovnika od 1500 kalorija dnevno. Pažljivo sam ga iščitao, uhvatio njegovu logiku i smisao, i shvatio da neću moći to provoditi kuhajući prema ponuđenim, prekompliciranim receptima. Krenuo sam sa svojim, prilagođenim stilom: 6 obroka dnevno, s tim da su 2 međuobroka zapravo po jedna voćka, a obrok prije spavanja ”light” mliječni napitak.
Munjevito sam uhvatio naporni ritam svakodnevnog kuhanja popriličnih količina povrća, te se striktno držao uputa o tome da niti u jednom obroku ne bude više od 8 dag krtog mesa, više od 2 žlice kuhanih cjelovitih žitarica i više od jedne žlice maslinovog ili repičinog ulja.Tako sam se hranio puna 3 mjeseca, nadopunjavajući prehranu chia sjemenkama, ”light” svježim sirom, ”light” kefirom i malom dnevnom količinom preporučenih orašastih plodova, ne više od 7 badema npr. i to u jutarnjoj kašici, odnosno doručku koji se sastojao od zobenih pahuljica s tim dodacima.
Kile i masti su se s mene vrlo brzo počele topiti, pa sam već nakon mjesec dana imao čisto zadovoljavajući nalaz krvi, ali je doktorica sugerirala da nastavim s takvom prehranom jer, kako je rekla, “što god da radite, radite dobro i nemojte mijenjati, ali za pravi nalaz krvi mora proteći još najmanje 3 mjeseca”.
Dobro, nije da mi nije bilo naporno, ali nekako ću i to izdržati, rekao sam sam sebi. Naime, ono što nisam tada rekao doktorici, jer nije imala vremena saslušati što konkretno jedem, je da me jako bole leđa i da mi je teško kuhati cijelo popodne svakoga dana. U sljedeća 2 mjeseca odnosno do kraja svibnja bol u leđima postala je toliko nesnosna da sam kuhao na način da sam se, nakon svake pojedine kuhinjske aktivnosti od 5 minuta, morao prileći na najmanje 15 minuta pa tek onda nastaviti s kuhanjem, jer naprosto nisam mogao stajati dulje od 5 minuta!
Naravno da sam, sluđen od bolova, bio jednom i kod doktorice, ali ona mi je samo htjela propisati neke jake tablete protiv bolova! To mi uopće nije bilo prihvatljivo jer, ako se ispravno hranim, što će mi tablete protiv bolova, da mi unište crijevnu floru? Gluformin i Statex nisam isto tako htio piti nakon prve, inicijalne terapije, naročito Statex kad sam pročitao da bi taj lijek trebalo piti cijeloga života!
Bio sam na 100 muka, bolovi nisu prestajali nego su sada postajali sve jači i leđa su me otkidala od jutra do navečer svakoga dana, jedini trenutak mira bilo je 6 sati noćnog sna u ležećem položaju. Dobronamjernici su mi govorili da bih trebao općenito malo više jesti ili pojačati količinu tog maslinovog i tog repičinog ulja (“kad već ništa drugo ne smiješ”), ali to su bila nestručna i ničim potkrijepljena laička mišljenja.
Stao sam čitati sve i sva po Internetu i tako sam nekako potkraj svibnja nabasao i na Vaš blog “Istine i laži o hrani”. Potpuno iskreno ću Vam reći da je moja prva reakcija bila da ste Vi neka fanatična luđakinja koja ljudima preporučuje da jedu svinjsku mast, užas! Malo po malo, iščitavajući članak po članak na blogu, došao sam do zaključka da će biti najbolje da si ja u knjižnici posudim Vašu knjigu pa da je kompletno pročitam i o tome zauzmem nekakav konkretniji stav, s obzirom na moje godine možete i sami zaključiti da sam skloniji čitanju knjiga nego klikanju po blogovima i buljenju u osvijetljeni ekran.
Knjiga me je zapanjila!
Cijeli život, pa i nastavno, varaju nas pričama o blagotvornosti žitarica, a sada ovo?
Nakon prvotnog oduševljenja, koliko god ono veliko bilo, i dalje me progonila latentna skepsa prema pročitanom, međutim rekao sam si jednostavno “Što imaš za izgubiti, ako te prestanu boliti leđa – to je već puno samo po sebi, a ako skori nalaz krvi pokaže dobre rezultate, bar ćeš stvarno dokazati da li je žena u pravu ili nije i jesi li ti stvarno bolestan ili nisi”.
Točno 1. lipnja samoinicijativno sam prešao na LCHF prehranu, što mi nije predstavljalo neki preveliki problem, naime: izbacio sam one 4 žlice cjelovitih žitarica dnevno iz prehrane, povećao količinu mesa s 8 dag na cca 15 dag, što je zapravo normalna porcija mesa u jednom obroku, od prijateljice sam dobio na poklon 2 kg svinjske masti i kefirna zrnca, nabavio sam teglicu guščje masti, u Samoboru na mljekomatu (jer ja stanujem u Svetoj Nedelji), počeo kupovati sirovo, nepasterizirano mlijeko, počeo nabavljati kokošja jaja slobodnih koka u Svetoj Nedelji, uključio sam se u GSR Vestigium na Vrbanima, počeo paziti na to da kupujem samo masnije meso s kožom i kostima, te da juhu kuham od kosti s koštanom srži.
Stanje ketoze sam osjetio po (ponovljenoj) jakoj suhoći u ustima, no šećer mi je bio nizak, ali i po promjeni mokraće, međutim o tome Vam neću previše pisati jer, kada čovjek počne osluškivati svoj organizam, doživljava konstantno takve sitne drame i otkrivenja svakoga dana da tim sitnim spoznajama nema kraja! Ono što je važno, to ću Vam napisati: već nakon tjedan dana jači simptomi ketoznog stanja su zapravo prošli, a mene su prestala boliti leđa!
8. lipnja sam odlučio prestati piti Xanax 1 mg, jer sam pročitao da LCHF pridonosi i zdravlju i jačanju nervnog sustava. Ovo se pokazalo 100% točnim, naime, za alprazolamće vam svi liječnici jednoglasno reći da naglo skidanje s njega prouzrokuje tešku apscinencijsku krizu, pa čak i mogući prekid rada srca i smrt. Nemojte misliti da nisam probao i prije, u vrijeme kada sam bio na onoj nezdravoj svakodnevici, međutim apscinencijska kriza je tada bila toliko jaka da se nisam usudio voziti auto, a stvarnost oko mene izgledala mi je potpuno nestvarno, kao svijet Walta Disneya!
Ovoga puta nije bilo ničeg od toga, moj organizam reagirao je kao da u njemu nikada nije niti bilo alprazolama i ja na taj lijek od tada do danas niti u jednom trenutku (osim ovog sada) nisam niti pomislio! Također nisam postao niti nervozniji prema okolini, upravo suprotno, od nove prehrane danas sam puno snošljiviji nego što sam ikada bio! Druge pozitivne promjene su mnogobrojne, od čiste i prekrasne kože pa do ponovnog vraćanja osjećaja gladi kojeg se također više nisam niti sjećao, sve postupno ali dostižno.
Preostao je još samo posljednji, krunski test: vađenje krvi. Naime, bez obzira na sve već nabrojene dobrobiti ove prehrane, čovjek kojem su već ranije bile ustanovljene zdravstvene tegobe nekako ne vjeruje u potpunosti da se možda ipak ne radi samo o subjektivnoj reakciji organizma (ili mozga), te da nije u organizmu došlo do nekog sasvim drukčijeg poremećaja ili bolesnog stanja. No, to će utvrditi nalaz krvi i urina.
S doktoricom nisam previše razgovarao, pitala me koliko sam smršavio jer je vidjela da me “pola fali”, pa sam joj rekao ono što je činjenica, u 3 mjeseca s “njenom” prehranom skinuo sam 18.5 kg. Nisam joj rekao da me je tada bilo strah dalje nastaviti tu prehranu jer sam i dalje gubio na težini čak 2 kg u tjedan dana, a leđa su me otkidala! Ona me je pitala da li i dalje imam učestala mokrenja, imam, rekoh, ali danas mislim da je riječ o mom psihičkom stanju – ona je, to sam shvatio kasnije, bila sigurna da bolujem od hipotireoze.
Poslala me je da vadim krv “na lipide”, a nije mi uopće rekla da 3 dana prije takvog vađenja krvi moram prestati jesti sve vrste masti i ulja. To mi je rekla tek laborantica u Samoboru kad mi je vadila krv, pa sam bio uvjeren da će mi lipidi biti katastrofa jer bez 2 dobre žlice svinjske masti ili maslaca nije bilo nijednog dana. Kada sam odmah sutra ujutro došao do doktorice da mi pročita nalaz, ona je, gotovo oduševljeno, nekoliko puta uzastopce uskliknula “Pa vama je hormon štitnjače ODLIČAN!!!” Dakle, LDL jest malo povišen, on je 4.6, međutim HDL je 1.7, a trigliceridi su 1.3, pa je takav rezultat zapravo odličan! Svakako nije za liječenje, kaže ona.
Pored činjenice da se ja danas osjećam normalno i kudikamo bolje nego što sam se ikada osjećao, da me ne bole leđa, da mogu neprekidno stajati na nogama 3, 4 sata u kuhinji svakoga dana, da imam energije i snage bezgranično mnogo i da mi više ništa nije teško napraviti, ja sam zapravo drugi čovjek u odnosu na ono što sam bio.
Ako to uopće jest negativna popratna pojava, za svoju okolinu koja me pozna kao “simpatičnog bucka”, ja danas izgledam kao strašilo, vješalica i tome slično, a moja uža obitelj na mene gleda kao na teškog bolesnika. Tome, na žalost, nema pomoći, jer je ovdje riječ o društvenom poremećaju percepcije zbog kojeg se u našem društvu zdravim percipira samo muškarac koji ima masu, a kako ja po svojoj prirodnoj konstituciji nisam neki mišićavko, izgledam svima “slabo”. Oni ne mogu shvatiti da sam zapravo jači nego ikad, ali to me niti ne zanima niti ne zabrinjava previše, dokazi su tu.
Zbog svega opisanog osjećam veliku želju da Vam se puno zahvalim. Ono što ste Vi za mene učinili Vašom knjigom “Istine i laži o hrani”, to je nešto najveće što sam ikada dobio od bilo koje knjige do sada, jer zdravlje se ne može ničim dovoljno zahvaliti!
S najdubljim poštovanjem,
Marijan Jambrović
