Preuzeto s Mudre PredajeS engleskog preveo Domagoj Džojić
Prilagođeno iz The Fourfold Path to Healing dr. med. Toma Cowana, u suradnji sa Sally Fallon i Jaimen McMillan, objavljeno u proljeće 2004. u izdanju kuće NewTrends Publishing.
U Americi i drugim zapadnim zemljama dijabetes je toliko uobičajen da je njegova pojava u bilo kojoj ljudskoj skupini postala znak civiliziranosti. Ironično, no ni u kojem drugom polju zapadnjačke medicine obećanje znanstvenog rješenja nije zakazalo tako kao upravo u slučaju dijabetesa.
Dijabetes karakterizira nenormalno visoka razina šećera tj. glukoze u krvi koja prelazi i u urin, uzrokujući time da postaje sladak. Bolest su prvi opisali Grci prozvavši ga diabetes mellitus tj. "med koji prolazi”. Danas je u Americi najmanje 20 milijuna dijabetičara, od kojih 6 milijuna mora svakodnevno uzimati injekcije inzulina. Znanstvenici su opjevali otkriće inzulina 1920. kao jedno od najvećih medicinskih postignuća – kao što je zapravo i bilo. Inzulin je hormon gušterače za prijenos glukoze iz krvi prema stanicama. Kad ovaj sustav zakaže – kad gušterača ne proizvodi dovoljno inzulina ili on ne može dostaviti glukozu stanicama – tada razina šećera u krvi ostaje nenormalno visoka. I to je bolest koju nazivamo dijabetes.
U početku su liječnici poučavali da je dijabetes jednostavno bolest nedostatka inzulina, bolest kod koje je gušterača nesposobna proizvesti dovoljno inzulina kako bi zadovoljila potrebe tijela, i da će se to uspješno riješiti kada znanje i tehnologija budu na dovoljno visokoj razini. S vremenom su istraživači otkrili učinkovitije načine dostavljanja inzulina, kao i metode proizvodnje čišćeg i učinkovitijeg inzulina – od svinjskog inzulina sve do ljudskog inzulina dobivenog genetskim inženjeringom. Medicinska je struka uvidjela da je oralno uzimanje inzulina nedovoljno i da su bolje potkožne injekcije, a da je najbolji unos putem pumpe. Pa ipak, uz sve pozitivne pomake od 1920. dijabetes je ostao jedan od vodećih uzroka smrti i invalidnosti u zapadnom svijetu. Komplikacije uključuju bolesti srca i probleme s cirkulacijom; bubrežnu bolest; degeneraciju mrežnice koja dovodi do sljepoće; neuropatske poremećaje koji vode do obamrlosti, štipanja, boli i pečenja u udovima; čireva na nogama koji dovode do gangrene; i velikog rizika od infekcija.
TIP I i TIP II
Danas su doktori svjesni da je dijabetes daleko kompliciranije stanje od običnog nedostatka inzulina. Također su otkrili i da postoje dvije vrste dijabetesa. Dijabetes tipa I koji se naziva i inzulin-ovisni ili mladenački, obično se razvija prije tridesete, i povezan je s poremećajem rada gušterače. Dijabetes tipa I se smatra autoimunom bolešću kod koje neki okidač uzrokuje da imunosni sustav napadne vlastite stanice koje proizvode inzulin, beta stanice u Langerhansovim otočićima smještenim u gušterači. S vremenom gušterača smanjuje svoju sposobnost proizvodnje inzulina, šećer u krvi raste, i može doći do ozbiljnih nepoželjnih posljedica, uključujući smrt, ako osoba ne primi inzulin. Do sada nije usuglašeno koji je to autoimuni okidač za dijabetes tipa I. Neki dokazi upućuju na to da bi ti mogući okidači mogli biti - rano uvođenje pasteriziranog kravljeg mlijeka, sojinih proizvoda i žitarica, ili uporaba cjepiva. Dijabetes tipa I je često veoma teško kontrolirati, a ako se na stavi pod nadzor, može dovesti do rane pojave mnogih od gore navedenih komplikacija.
Dijabetes tipa II koji je kudikamo češći od onoga tipa I, ima sasvim drukčije uzroke. To je oblik dijabetesa koji doslovno vapi za jednim novim načinom gledanja na stvari nego što je onaj sadašnji od strane medicinske struke.
HIPOGLIKEMIJA
Da bismo mogli razumjeti epidemiju dijabetesa u Zapadnom svijetu, i zašto konvencionalno liječenje ove pošasti nije ostavilo nikakvog traga na dugoročne posljedice kod onih koji od nje boluju, moramo najprije razumjeti neke osnove biokemije. Kontrola šećera u krvi je jedna od temeljnih pretpostavki za zdrav život. Razina šećera u krvi može postati abnormalna na jedan od dva načina: može postati preniska, što definiramo kao šećer ispod razine 80 i to nazivamo hipoglikemijom; ili može postati previsoka, kad je razina šećera iznad 110, što nazivamo hiperglikemijom. Iako niti jedno nije dobro za zdravlje, svaka od pojava uzrokuje sasvim različite reakcije u tijelu. Na primjer, ako vam šećer padne ispod 40, postat ćete dezorijentirani, zbunjeni, a ako se takvo stanje nastavi, past ćete u komu i umrijeti. Ovo stanje je prava medicinska uzbuna. Kad je šećer između 40-60, osjećat ćete se slabašno, treperavo, tjeskobno, znojno, zbunjeno i razdražljivo. Kad je šećer između 60-80 javit će se isti simptomi, no s manje intenziteta.
Tijelo na ovo izvanredno stanje zbog smanjenog šećera reagira na razne načine. Čim šećer počne padati ispod 80, tijelo počinje proizvoditi nekoliko hormona, napose adrenalin i glukagon. Glavni je učinak adrenalina pridobiti više šećera za stanice. Radi se o lučenju adrenalina kada mislimo na poznatu drhtavicu, osjećaj trešnje koji su mnogi iskusili tijekom epizoda hipoglikemije. Glukagon pomaže podići razinu šećera povećanjem razgradnje masti i potiče pretvaranje masti u šećer.
Radi se o možda još desetak hormonskih ili biokemijskih reakcija koje se odvijaju tijekom rane faze hipoglikemije. Jedna od njih je otpuštanje hormona rasta, za kojeg je također otkriveno da podiže razinu šećera u krvi tijekom stresa. Kao što možete uočiti, tijelo je dobro pripremljeno nositi se s ovom potencijalnom uzbunom. Ima višestruke preklapajuće mehanizme za sprečavanje naglih opadanja razine šećera u krvi, a mnoge od tih reakcija daju jasne simptome koji nas potiču na djelovanje. Ozbiljna hipoglokemija je očito situacija koju je naša adaptivna fiziologija naučila izbjegavati.
HIPERGLIKEMIJA
Sasvim je drukčija situacija kada govorimo o hiperglikemiji. Mnogo sam puta tijekom svog rada kada bih novog pacijenta dijabetičara pitao kako se osjeća dobio odgovor: "Malo umorno ali ne loše." Pa ipak, rutinska pretraga krvi bi pokazala da neki od ovih pacijenata koji ništa ne sumnjaju imaju razinu šećera gotovo 400, gotovo četiri puta iznad normale. Ovi ljudi imaju visok rizik od svih ozbiljnih komplikacija od dijabetesa uključujući bolest srčanih arterija, neurološke bolesti, iako ne osjećaju ništa, tijelo im ne daje gotovo nikakva upozorenja. Kako to?
Neki pretpostavljaju da se tijelo teško nosi s hiperglikemijom jer je stanje koje ga uzrokuje – naime prejedanje – relativno nov fenomen u ljudskoj povijesti. S druge pak strane, hipoglikemija uzrokovana nedostatkom hrane bila je česta pojava na koju se tijelo prilagodilo nizom mehanizama. U usporedbi s desecima hormona koji se luče kad šećer padne prenisko, tijelo raspolaže samo s dva mehanizma kada je u pitanju previsok šećer. Jedan od njih je vježba – bilo kakva mišićna aktivnost odvodi šećer iz krvi u mišićne stanice gdje služi kao gorivo. Drugi je proizvodnja inzulina. Proizvodnja inzulina je način kojim tijelo poručuje da je razina šećera previsoka, da je tijelo prezasićeno šećerom. Inzulin pomaže ukloniti šećer iz krvi u stanice gdje se skladišti u obliku masti. (Zanimljivo je primijetiti da je masnoća koju tijelo proizvodi pod utjecajem inzulina baš zasićena masnoća.)
Razumijevanje ove temeljne fiziologije dovodi nas do zanimljivih zaključaka. Jedan je taj da je kontroliranje razine proizvedenog inzulina ključ za kontroliranje pretilosti. Jer bez inzulina nema debljanja. Ljudi koji izgube sposobnost stvaranja inzulina (dijabetičari tipa I) se nikada neće udebljati bez obzira na to koliko hrane pojeli ako ne dobiju dodatni inzulin. Ustvari, bez inzulina oni bi doslovno umrli od gladi.
Drugi zaključak koji možemo izvući je taj da je uzrok dijabetesa tipa II u stvari vrlo jednostavan. Dijabetes tipa II javlja se kad tijekom mnogih godina unos namirnica koje podižu razinu šećera u krvi kronično nadilazi količinu šećera potrebnu za rad mišića. Ovo tjera tijelo da postupno stvara sve više i više inzulina kako bi opet snizilo razinu šećera. S vremenom tijelo više nije u stanju stvarati dovoljno inzulina radi smanjenja razine šećera, razina šećera ostaje kronično visoka a pacijentu se postavlja dijagnoza dijabetesa.
INZULINSKA REZISTENCIJA
![]()
Negdje putem započinje zanimljiva stvar zvana otpornost na inzulin (inzulinska rezistencija). Ovo zapravo znači da kada je šećer u krvi kronično povišen, a razina inzulina raste, stanice izgrađuju oko sebe štit odnosno zid kako bi usporile ovo utjecanje prekomjernog šećera. Otpornost na inzulin je zaštitni odnosno adaptivni odgovor, to je ono najbolje što tijelo može učiniti kako bi zaštitilo stanice od prekomjerne glukoze. No kako vrijeme protječe a šećer u krvi raste, gušterača stvara više inzulina kako bi se mogla nositi s ovim povišenim šećerom a stanice se brane od ulijevanja šećera tako što postaju inzulin otporne, na način da zatvaraju vrata. Ovo dovodi do interesantne situacije da je razina šećera u krvi visoka a razina šećera u stanicama niska. Tijelo ovo doživljava kao sniženu razinu šećera u krvi. Pacijent se osjeća kao bez energije i gladan je pa jede više, i krug je zatvoren u petlju.
Kronično povišena razina inzulina je štetna iz više razloga. Visoka razina inzulina ne samo da uzrokuje pretilost (inzulin poručuje tijelu da skladišti mast), nego je i signal da treba zadržati tekućinu, što vodi do otečenosti i visokog tlaka. Kronično visok inzulin izaziva razvoj naslaga unutar arterija te potiskuje hormon rasta potreban za obnavljanje tkiva i mnoge druge fiziološke odgovore.
Tijekom 1980-ih, istraživači su se počeli pitati jesu li pretilost, bolest srčanih arterija, visok tlak i ostali česti medicinski problemi koji se javljaju zajedno uopće odvojene bolesti, ili samo manifestacije jednog istog fiziološkog defekta. Sada dokazi ukazuju na jedan defekt a to je hiperinzulinemija, odnosno prekomjerna razina inzulina u krvi. Hiperinzulinemija je fiziološki događaj koji povezuje gotovo sve naše degenerativne bolesti. To je biokemijska nužna posljedica odnosno marker zbivanja opisanih kod srčanih bolesti.
Pitanje na koje bismo morali odgovoriti je, što uzrokuje hiperinzulinemiju? U osnovnoj biokemiji učimo o tri skupine namirnica: mastima, bjelančevinama i ugljikohidratima. U normalnim okolnostima ugljikohidrati su ti koji se transformiraju u šećer koji ulazi u krv. Masti se razgrađuju u masne kiseline i postaju gradivni blokovi za hormone, prostaglandine i stanične stijenke. Bjelančevine se razgrađuju u aminokiseline koje se tada ponovno preslaguju i izgrađuju razne bjelančevine našeg tijela. Ugljikohidrati služe za samo jednu stvar, a to je stvaranje energije. Ovo nam omogućuje definirati "uravnoteženu” prehranu, a to je ona gdje je energija iskorištena u kretanju i vježbanju jednaka energiji unesenoj ugljikohidratima koje jedemo.
Za osobu određene veličine, potrebe za bjelančevinama i mastima su relativno stalne i mogu se kontrolirati glađu. (U stvari je teško prejesti se masti i bjelančevina, jer tijelo stvara osjećaj mučnine u tom slučaju.) Pa ipak, unos ugljikohidrata bi morao biti usko vezan uz razinu naše aktivnosti. Ukoliko trčimo maraton svakoga dana, uravnotežena prehrana bi vjerojatno uključivala oko 300 grama ugljikohidrata dnevno, a to je količina u 20 krumpira ili 6 čokoladnih kolačića. Ukoliko sjedimo na kauču čitav dan, očito je da će naši zahtjevi za energetskom hranom biti manji. U tom će slučaju uravnotežena prehrana značiti samo oko 65-70 grama ugljikohidrata dnevno. Sve više od toga, i tijelo će biti prisiljeno stvarati više inzulina i opet počinje začarani krug.
Problem dijabetesa se može sažeti na način da kažemo da zapadnjačka prehrana znači da jedemo kao maratonci, dok zapravo većina nas jednostavno samo sjedi na kauču. Kad izreguliramo unos ugljikohidrata da odgovara našoj razini vježbanja, dijabetes tipa II se ne može razviti, i zapravo, otkrio sam da je većina slučajeva dijabetesa tipa II dobro odgovarala na liječenje kad su ova osnovna načela bila ispoštovana. Dijabetes tipa I jednako dobro odgovara na visokomasnu, niskougljikidratnu prehranu. U stvari, prije nego je inzulin postao dostupan, jedini način za liječenje dijabetesa tipa I bio je visokomasna prehrana iz koje su ugljikohidratne namirnice bile potpuno uklonjene jer tijelu nije potreban inzulin za asimilaciju bjelančevina i masti.
Masti ne doprinose dijabetesu ukoliko se ne jedu veoma prekomjerno, s jednom iznimkom. Trans masne kiseline iz djelomično hidrogeniziranih biljnih ulja mogu uzrokovati otpornost na inzulin. Kada se ove umjetno stvorene masnoće ugrade u staničnu stijenku, javlja se međudjelovanje s receptorima inzulina. Teoretski ovo znači da se otpornost na inzulin može steći i bez unosa mnogo ugljikohidrata. No u praksi, djelomično hidrogenizirana biljna ulja se uvijek koriste u hrani veoma bogatoj ugljikohidratima – pommes frittes, keksi, krekeri, uštipci i margarin na kruhu ili krumpirićima – koji krvotok preplavljuju šećerom. Trans masne kiseline u modernoj industrijskoj hrani predstavljaju dvostruko zlo na koje ljudski rod nije razvio mehanizam obrane.
PREHRANA ZA DIJABETIČARE
Studije koje su Weston Price i mnogi drugi provodili nad primitivnim narodima otkrivaju mudrost primitivnih načina prehrane i načina života. Jer ti primitivni ljudi ne samo da su slijedili "savršen" anti-dijabetes životni program, nego je njihova prehrana uključivala i specifične namirnice za koje je tek nedavno otkriveno da igraju važnu ulogu u sprječavanju i liječenju ove bolesti. Općenito, primitivni su narodi imali nizak unos ugljikohidrata zajedno s puno tjelesne aktivnosti. U stvari, narodi koji su danas osobito skloni dijabetesu, poput sjevernih Domorodačkih amerikanaca i Inuita, gotovo uopće nisu konzumirali ugljikohidratne namirnice. U toplijim podnebljima, gdje su gomolji i voće bili dostupniji, tu se hranu redovito fermentiralo i konzumiralo s prikladnim bjelančevinama i mastima. Bio je potreban samo prijelaz na zapadnjačke navike da se njihova tzv. "genetska" sklonost dijabetesu manifestira.
Postoje još tri druga čimbenika primitivne prehrane kao pomoć dijabetičarima. Ponajprije ta je prehrana bogata elementima u tragovima. Suvremena je znanost otkrila da nedostatci minerala u tragovima - osobito nedostatci cinka, vanadija i kroma – koče proizvodnju i apsorpciju inzulina. Bez vanadija, šećer iz krvi ne može do stanica a krom je neophodan za metabolizam ugljikohidrata i pravilno funkcioniranje receptora inzulina. Cink je kofaktor u proizvodnji inzulina. Tradicionalne su namirnice uzgajane u tlu bogatom mineralima, prehrana je uključivala juhe od kostiju bogate mineralima i sol, kao i mineralima bogatu vodu i pića načinjana od takve vode. U modernoj prehrani, najbolji izvori cinka su crveno meso i školjke, osobito kamenice. Ekstra djevičansko nepročišćeno maslinovo ulje pruža vanadij, a krom nalazimo u prehrambenom kvascu, melasi i iznutricama poput jetre.
Drugo, primitivni su narodi dio hrane životinjskog podrijetla, poput ribe, mlijeka ili mesa, jeli nekuhane – sirove ili fermentirane. Ova strategija čuva vitamin B6, koji se lako uništava toplinom. Vitamin B6 je neophodan za metabolizam ugljikohidrata a jedan je od vitamina B kompleksa koje je najteže primiti putem hrane. Primitivni su narodi intuitivno prepoznavali potrebu da dio hrane životinjskog podrijetla jedu potpuno sirovu.
Treće, tradicionalni su narodi konzumirali namirnice bogate vitaminima topljivim u mastima, a to su mlječna mast stoke sa zelene paše, iznutrice, školjke, ulja riblje jetre i masti određenih životinja poput mevjeda i svinje. Visoka razina vitamina A je apsolutno neophodna za jednog dijabetičara jer oni nisu u mogućnosti pretvoriti karotene iz namirnica biljnog podrijetla u pravi vitamin A. Vitamin A i vitamin D također štite od komplikacija dijabetesa, kao što su problemi s mrežnicom ili bubrezima. A vitamin D je neophodan za proizvodnju inzulina.
Ako sada povežemo skupa sva ova pravila, otkrivamo da tradicionalna prehrana bogata hranjivim tvarima zadovoljava sve potrebe za prevenciju i liječenje dijabetesa. Prehrana bi morala sadržavati dostatne minerale u tragovima iz organski i biodinamički proizvedene hrane, morsku sol, juhe od kosti, školjke, crveno meso, iznutrice, nepročišćeno maslinovo ulje i prehrambeni kvasac. Visoka razina vitamina A i D je neophodna, kao i sirova hrana životinjskog podrijetla radi vitamina B6.
Što je najvažnije dijabetičari moraju strogo ograničiti dnevni unos ugljikohidrata. Dok optimalni unos ugljikohidrata donekle ovisi o razini tjelesne aktivnosti, većina dijabetičara mora započeti sa režimom 60-grama ugljikohidrata dnevno dok im se šećer ne normalizira. Preporučam The Schwarzbein Principle kao vodič za unos ugljikohidrata. Knjiga sadrži tabele kojima se jednostavno služiti i koje vam omogućuju da procijenite vrijednosti ugljikohidrata. Tijekom početnog razdoblja, koje može potrajati i godinu, prosječna razina šećera u krvi trebala bi se određivati krvnim testom koji mjeri HgbA1c, spoj koji pokazuje prosječnu razinu šećera u krvi za razdoblje od šest tjedana. Ograničenje ugljikohidrata će biti također od pomoći i s gubitkom težine.
Za dijabetičare tipa II, ova bi prehrana trebala pomoći oko normalizacije razine šećera i težine, nakon čega dnevni unos ugljikohidrata može biti liberaliziran do oko 72 grama dnevno. Ovu razinu bi trebalo održavati tijekom čitavog života dijabetičara. Isti pristup vrijedi za dijabetičare tipa I, iako to možda neće značiti i skidanje s inzulina. Pa ipak, strogo ograničenje ugljikohidrata bi trebalo smanjiti potrebu za inzulinom, stabilizirati razinu šećera u krvi, i najvažnije, spriječiti mnoge nuspojave povezane s dijabetesom.
Obratite pozornost na to da u ovom pristupu nema ograničenja na ukupni unos hrane, niti se uopće obaziremo na tzv. Glikemijski indeks raznih ugljikohidratnih namirnica. Kada se s bilo kojim ugljikohidratima konzumiraju masti snižava se glikemijski indeks. Briga o glikemijskim indeksima uopće ne doprinosi terapiji nego samo produžava vrijeme provedeno u kalkuliranju vrijednosti hrane umjesto u uživanju njenih blagodati. Treba obilno jesti dobre masnoće i bjelančevine – a ograničiti samo namirnice s ugljikohidratima.
Ovim pristupom, dijabetičari mogu očekivati veliko poboljšanje kvalitete života pa čak i potpuno izlječenje.
INZULIN I GLUKAGON
Jedan od najfinije ugođenih mehanizama ljudskog tijela je regulacija razine šećera u krvotoku. Dok razina kolesterola i triglicerida može varirati u širokom rasponu, razina se glukoze u krvi mora strogo održavati unutar uskog raspona kako bi tijelo funkcioniralo na optimalan način – ili čak kako bi uopće moglo funkcionirati. Regulacija razine šećera u krvi odvija se uz pomoć dvaju hormona, inzulina i glukagona. Temeljna uloga inzulina je brzo uklanjanje glukoze iz krvi i njezin prijenos do mišića, jetre i masnog tkiva, te na taj način smanjivanje šećera u krvi i hranjenje stanica. (Opaska: crvena krvna tjelešca i stanice mozga, bubrezi i probavni sustav ne trebaju inzulin za preuzimanje glukoze.) Inzulin potiče pohranjivanje glukoze u obliku glikogena u jetri i masnim tkivima. Glukagon ima obrnuti učinak od inzulina. Kao odgovor na nisku razinu šećera u krvi, njegova je uloga povećati koncentraciju glukoze. Glukagon djeluje primarno na jetru i masno tkivo (ali ne i na mišiće kostura) kako bi potaknuo proizvodnju glukoze iz glikogena i podigao razinu šećera u krvi na normalnu.
Inzulin proizvode takozvane beta-stanice dok glukagon proizvode alfa-stanice, a sve se nalaze na Langerhansovim otočićima u gušterači. Omjer inzulina i glukagona u krvi određuje da li se glukoza koristi za energiju ili se skladišti. Ako je inzulin naspram glukagona visok, ugljikohidrati će biti stvoreni i/ili pohranjeni nakon obroka; ako je inzulin nizak naspram glukagona, glukoza će biti dodana u krvotok radije nego pohranjena. Zato dijabetičar tipa II, koji proizvodi puno inzulina koji ostaje u krvotoku radije nego u interakciji sa staničnom stijenkom, ima tendenciju lakog dobivanja na kilaži dok dijabetičar tipa I, čija je proizvodnja inzulina niska ili ne postoji, neće dobivati na kilaži koliko god jeo.
DIJABETES I STRES
Glavni uzrok dijabetesa je zapadnjačka prehrana koja se temelji na rafiniranim ugljikohidratima koji guraju šećer u krvotok, trans masne kiseline koje međudjeluju sa staničnim receptorima inzulina i teško probavljiva hrana poput pasteriziranog mlijeka i moderne hrane od soje koja gušteraču izlaže naprezanjima. No još jedan uzrok kronično visokog šećera, a njega se prelako previđa, je stres. Pod stresom nadbubrežne žlijezde proizvode adrenalin, koji predstavlja važan podražaj za proizvodnju glukagona koji opet podiže razinu šećera u krvi i omogućuje tako tijelu da reagira s "udari ili bježi" odgovorom. Kronični stres – stres koji trpe odrasli na radnom mjestu, stres studenta pod pritiskom, stres na dijete od kojega se očekuje da se uklopi u kruta pravila ili koje je bilo spolno ili emocionalno zlostavljano, čak i stres duhovne ili religiozne prirode onoga koji vjeruje da je svemir satni mehanizam ili da je Bog osvetoljubiv – rezultira konstantnim otpuštanjem adrenalina što opet rezultira prekomjernom stimulacijom proizvodnje glukagona kako bi se održala visoka razina šećera u krvi. Tijelo tada odgovara pojačanim lučenjem inzulina kako bi snizilo razinu šećera u krvi.
Polineuronalna ekstopija (PNE), ili poznatije kao panični poremećaj, je čest simptom stanja u kojem visoka razina inzulina prati normalnu razinu šećera u krvi. Stanje proizlazi iz začaranog kruga konstantnog stresa koji uzrokuje povećano otpuštanje šećera u krvotok, što se opet regulira pojačanim otpuštanjem inzulina, što vodi do kronične tjeskobe čak i pod uvjetima koji normalno ne proizvode stres. S vremenom, osobito kad je prehrana slaba, beta-stanice gušterače postaju iscrpljene i više nisu u stanju proizvoditi velike količine inzulina. Rezultat je toga dijabetes u punom izdanju, kojeg obilježava kronično visoka razina šećera u krvi – nešto slično kao da je tijelo napravilo nekakvu ravnotežu između svojevrsne gorčine u vanjskom svijetu i prekomjerne slatkoće u krvi.
Liječenje bi dijabetesa stoga moralo podrazumijevati i jaku emocionalnu ili duhovnu komponentu; dobra prehrana će biti dostatna za smanjenje poteba za inzulinom i ozdravljenje mehanizma lučenja inzulina, no uklanjanje samih izvora stresa je važan čimbenik za dugoročni oporavak. Promjena posla ili načina života, terapija i ponovno razmatranje svih filozofskih pretpostavki koje više rađaju strah nego ljubav, sve to može biti važno za unošenje sklada u fino ugođeni mehanizam tijela koji služi za održavanje razine šećera u krvi u ravnoteži.
BILJE I LIJEKOVI ZA DIJABETES
Gymnema: Ajurvedski liječnici su gymnemu nazivali "uništavač šećera". Prožvačete li nekoliko listića ove nesretne biljke, potpuno ćete onesposobiti svoje okusne pupuljke za osjet slatkog. Ako deset minuta nakon toga pojedete bombon ili čak malo meda, imat će okus kao kreda. Gotovo da se može čuti lagani podsmijeh kako dopire iz bijke kao da kaže: "Ja sam uistinu uništavač šećera." Gymnema pomaže i smanjenju razine šećera u krvi. Ovo postiže smanjivanjem otpornosti na inzulin, nalik konvencionalnim oralnim lijekovima za dijabetes, ali i pojačanjem izlučivanja inzulina iz gušterače. Nadalje, gymnema pomaže da se regeneriraju uništene stanice otočića gušterače kod dijabetičara tipa I. Uporaba gymneme možda neće u potpunosti zaokrenuti dijabetes tipa I, no uvijek pomaže kontroli glukoze. Tako gymnema utječe na multifaktorske uzroke dijabetesa na način da pomaže tijelu da proizvede više inzulina ukoliko je potrebno, te čini inzulin učinkovitijim. Kod gymneme nema opasnosti od izazivanja opasnih hipoglikemijskih reakcija tako čestih kod konvencionalnih oralnih lijekova za dijabetes.
Gorka dinja: Gorka dinja je voće koje se u Aziji naširoko koristi kao hrana ali i kao lijek. Istraživanja ukazuju na to da gorka dinja potiče povećanje broja beta stanica u gušterači, čime se poboljšava sposobnost tijela da proizvodi inzulin. Nadalje, najmanje tri različite skupine sastojaka imaju učinke smanjenja šećera u krvi – steroidni saponini poznatiji kao charantin, inzulinu slični peptidi i alkaloidi.
Borovnica: Koristile su je Kraljevske britanske zračne snage tijekom 2. svj. rata radi poboljšanja noćnog vida, borovnica sadrži tanine koji pomažu da se stisne natečeno i cureće tkivo. Teorija dijabetičarske retinopatije je da je uzrokuju cureće krvne žile koje okružuju oko. Borovnica sadrži i spojeve zvane OPC (organofosforni spojevi) koji su korisni za noćni vid i krvne žile.
Čaj od lista breze: Odličan je za pretilost dijabetičara tipa II i uz to pomaže tijelu da se oslobodi viška tekućine i potiče gubitak težine.
Diaplex: Diaplex je pripravak za dijabetičare firme Standard Process pripremljen od organski uzgojene hrane koja sadrži obilje minerala u tragovima kao i vitamin B6 iz sirovih životinjskih ekstrakata.
LIJEKOVI ZA DIJABETES
![]()
INZULIN: Inzulin je spasio živote milijuna dijabetičara a studije pokazuju da on usporava pojavu komplikacija kod dijabetičara tipa I – a to je ono što motivira pacijenta da izdrži svakodnevne ubode u prst kako bi odredio razinu šećera u krvi, nakon čega slijede injekcije inzuina, obično tri puta dnevno. Svejedno nije jednostavno fino podesiti dozu i mnogi su dijabetičari imali iskustvo s epizodama preniskog šećera u krvi, simptomi čega su drhtanje, glad, slabost i razdražljivost. Ako šećer u krvi padne prenisko, može doći i do smrti zbog inzulinskog šoka. Od 1982., dostupan je tzv. "ljudski" inzulin, oblik inzulina dobiven genetičkim inženjeringom. Pišući za časoopis Soil & Health, srpanj 1999., Jenny Hirst, dopredsjednica UK Insulin Dependent Diabetes Trust, iznosi da novi genetičkim inženjeringom dobiveni inzulin uzrokuje mnoge poteškoće u usporedbi s ranijim svinjskim inzulinom, a to su česte reakcije niskog šećera u krvi bez da se nužno jave zaštitni simptomi i znakovi, ekstremna letargija, promjene ponašanja (agresivnost i nasilje), gubitak pamćenja, zbunjenost, depresija, bolovi u zglobovima, dobivanje na težini i promjene menstrualnog ciklusa. Svinjski inzulin je i dalje dostupan no ne i u prikladnim inzulinskim olovkama.
ORALNI HIPOGLIKEMICI: Lakše ih je uzimati nego inzulin, farmaceutska industrija je dugo vremena tražila siguran i učinkovit lijek za dijabetes no rezultati su do sada bilo razočaravajući. Za razliku od inzulina, oralni hipoglikemici postižu tek neki učinak u smanjenju šećera u krvi, a nisu djelotvorni kod visokih razina kod 20-40 % pacijenata. Nadalje, studije ukazuju na to da ne sprječavaju dugoročne komplikacije kao što su bubrežna bolest i sljepoća. U stvari, mogu i povećati rizik od krvožilnih bolesti. Najviše uznemiruju nuspojave koje uključuju poteškoće s disanjem, pospanost, grčeve mišića, konvulzije, otečenost, nakupljanje tekućine i slabost koji mogu ugroziti život nekih od pacijenata. Jedan lijek, Rezulin, prodan je u vrijednosti 2 mlrd $ u S.A.D. Nakon puštanja u promet u ožujku 1997., da bi bio povučen tri godine kasnije nakon što je uzrokovao najmanje 90 slučajeva otkazivanja jetre.
POVIJEST JEDNOG SLUČAJA
Jedan moj nedavni pacijent bio je jedan 67-godišnji umirovljeni bijelac koji je dijabetes imao oko 4 godine. Trpio je zbog tipičnih simptoma kao što su visok tlak 160/95, smanjenje vida i pojava bjelančevina u mokraći. Imao je oko 15 kg viška, i žalio se na sve veći umor i letargiju.
Ovo je klasični primjer tipa II, tj. ne-inzulinovisnog dijabetesa. Tipična priča je 50 ili 60 godišnjak koji je značajno predebeo. Dijabetes često ide zajedno s visokim tlakom, a oboje je izravna posljedica prekomjerne težine i kao posljedica činjenice da višak inzulina (oznaka dijabetesa tipa II) sam po sebi uzrokuje visoki tlak jer potiče zadržavanje tekućine u tijelu. Bjelančevine u mokraći su znak da dijabetes utječe na bubrege i da oni počinju “propuštati” bjelančevine. Ovo je obično predznak uznapredovalog dijabetesa koji ako se ne korigira dovodi s vremenom do neispravne bubrežne funkcije i nesretne redovite dijalize. Problemi s vidom su također izravna posljedica dijabetesa jer on dovodi do propadanja malih krvnih žila svuda po tijelu. To uljučuje i mrežnicu, gdje se počinju zamjećivati tragovi istekle krvi iz žilica oka u mrežnicu. S vremenom ovaj proces dovodi do daljenjeg pogoršanja vida, ako se ne preokrene. Otkrio sam i to da se mnogi od mojih pacijenata s ovom vrstom uznapredovalog dijabetesa žale i da se ne osjećaju dobro na neki netipičan način. Često se žale na umor, letargiju, ili samo pomanjkanje životne radosti.
Kao i obično u takvim slučajevima, pacijent je uzimao nekoliko lijekova za svoje zdravstvene tegobe. Uzimao je oralni hipoglikemik za smanjenje šećera u krvi, beta-blokator za smanjenje tlaka (koji podiže šećer u krvi), i ACE inhibitor za smanjenje tlaka i zaštitu bubrega. Imao je dojam da ti lijekovi doprinose njegovom lošem osjećanju.
Prilikom njegovog prvog posjeta, unatoč tim lijekovima, tlak mu je bio 165/95, a HgbA1c (mjera prosječnog šećera u krvi kroz 6 tjedana) 8.1 (normalno je 5.5-6.5). Dobio je prehrambene smjernice Američke udruge za dijabetes za ograničene kalorije i masnoće – tako omražene od pacijenata. Jasno, unatoč najboljim srestvima koje zapadnjačka medicina može ponuditi nije mu bilo ništa bolje.
Strogo sam mu ograničio unos ugljikohidrata na 60-70 grama dnevno i uvođenje hranjive tradicionalne prehrane te smjernice za izbor namirnica i pripremu hrane u tom smislu. Mogao je jesti koliko je htio dobrih masnoća kao i povrće bez škroba ali da količina bjelančevina ne bude prevelika (npr. radije žumanjci nego bjelanjci, masna riba umjesto posne ribe, vrhnje umjesto mlijeka, itd.). Nije trebao ograničiti svoj ukusni unos hrane, nego samo ograničiti ugljikohidrate na spomenutu količinu. Pacijent je počeo uzimati i nekoliko pripravaka koji su za mene težišne za pacijente s njegovim tegobama koje proizlaze iz dijabetesa, uključujući diaplex, gimnemu, borovnicu, čaj od lista breze, zajedno s uljem jetre bakalara kako bi unos vitamina A bio 20.000 i.j. na dan.
Nakon 6 mjeseci strogog pridržavanja ovog programa rezultati su bili ništa manje nego izvrsni (što je bilo i predvidivo). Izgubio je preko 15 kg bez povećanja tjelovježbe, osjećao se ispunjen energijom, ponovno je zavolio hranu, i skinuo se sa svih konvencionalnih lijekova. Kad sam ga vidio nakon 6 mjeseci tlak mu je bio 135/80, i nije imao bjelančevina u mokraći. HgbA1c je bio 6.7 (gotovo normalan) i čak je osjećao da mu se popravlja vid. Potvrda je došla nakon kontrole kod liječnika, koji je napravio nalaz koji je pokazivao da mu je retinalno krvarenje znatno smanjeno u usporedbi s prethodnih 6 mjeseci. Liječnik je komentirao da nikada nije vidio nešto slično.
Ova priča pokazuje da za dijabetes ima nade i da se zdravim razmišljanjem i zdravom intervencijom većina štete koja nastaje od ove bolesti može spriječiti i liječiti.
PREHRANA ZA DIJABETIČARE
![]()
Vitamin A: Obilje vitamina A je presudno za uspješno liječenje dijabetesa. Gušterači dijabetičara nedostaje ne samo sposobnost da stvara inzulin, nego i sposobnost proizvodnje više ključnih enzima u koje spadaju i oni potrebni tijelu da pretvori karotene u vitamin A. Stoga dijabetičari moraju uzimati više gotovog vitamina A od zdravih osoba. Vitamin A je ključ za sprječavanje komplikacija dijabetesa, u što spadaju i problemi s mrežnicom, problemi s bubrezima, neuropatije, infekcije i sporo zacjeljivanje. Dijabetičar bi trebao uzimati ulje jetre bakalara kako bi postigao minimum od 20.000 i.j. vitamina A dnevno, uz uzimanje namirnica bogatih vitaminom A kao što je jetra, žumanjci, plodovi mora i vrhnje kao i maslac od životinja koje pasu.
Vitamin D: Vitamin D je potreban za proizvodnju inzulina. Doza ulja jetre bakalara koja daje 20.000 i.j. vitamina A daje i 2.000 i.j. vitamina D. Nekoliko nedavno provedenih studija je pokazalo da bebe koje uzimaju ulje jetre bakalara tijekom djetinjstva i čije majke uzimaju ulje jetre bakalara tijekom trudnoće imaju znatno manju učestalost dijabetesa. Drugi izvori su mast, školjkaši (a posebno rakovi), iznutrice, žumanjci, vrhnje i maslac od životinja na paši.
Masne kiseline: Dijabetičarima nedostaju enzimi potrebni za stvaranje posebnih super nezasićenih masnih kiselina dugih lanaca od esencijalnih masnih kiselina. Ulje jetre bakalara pruža EPA i DHA iz omega-3 obitelji. Gama-linolenska kiselina (GLA) iz omega-6 obitelji dolazi od ulja noćurka, ulja crnog ribiza ili ulja borača. Preporučljivo je četiri kapsule dnevno koje daju oko 200 mg GLA.
Vitamin B1: Nedavna studija je pokazala da štakori dijabetičari kad im se da vitamin B1 (thiamin) imaju smanjenje od 70-80 % u razvoju bubrežnih oštećenja. Dobri su izvori prehrambeni kvasac, orasi, povrće, jetra i svinjetina.
Vitamin B6: Obilje vitamina B6 je za zdravlje dijabetičara presudno. B6 pomaže da se spriječi sindrom karpalnog tunela, čemu su dijabetičari skloni. Najbolji izvori B6 su sirove namirnice životinjskog podrijetla kao što je punomasno sirovo mlijeko, sirevi, sirova riba i sirovo meso. Koristiti samo sirove mlječne proizvode i uključiti sirovo meso (npr. steak tartare, carpaccio, kibbehi ili sl.) i jela od sirove ribe nekoliko puta tjedno.
Alfa-lipoična kiselina: Poznata i kao tiotična (thiotic) kiselina, alfa-lipoična kiselina je enzimski kofaktor sličan vitaminu potreban za pretvaranje glukoze u ATP (kemijska energija). Prirodno nastaje u tijelu, a nalazi se i u krumpiru, mrkvi, jamu, slatkim krumpirima, cikli i crvenom mesu. Budući da dijabetičar mora ograničiti unos škrobastih povrtnica, najbolji će izvor biti crveno meso i male količine ukiseljene cikle.
Krom: Ključni mineral za dijabetičare, krom je potreban za metabolizam ugljikohidrata i ispravno funkcioniranje inzulinskih receptora. Izvori su prehrambeni kvasac, melasa i iznutrice poput jetre. Dijabetičari bi trebali jesti jetru najmanje jednom tjedno i uzimati jednu žlicu Frontier prehrambenog kvasca dnevno pomiješanog s vodom.
Vanadij: Bez vanadija, šećer se iz krvi ne može dopremiti do stanica. Izvrstan izvor je nepročišćeno ekstradjevičansko maslinovo ulje.
Cink: Cink je kofaktor u proizvodnji inzulina. Najbolji izvor cinka je crveno meso i školjkaši, osobito kamenice.
Dakle suplementi za dijabetičare trebali bi uključivati ulje jetre bakalara, noćurak, ulje borača ili crnog ribiza i prehrambeni kvasac.
Prehrana bi trebala biti bogata namirnicama životinjskog podrijetla uključujući sirovi maslac, sirovo vrhnje, sirovo punomasno mlijeko i sireve od pašnih životinja; sirovo meso i ribu; junetinu i janjetinu; morske plodove, osobito školjke i ljuskavce; nerafiniranu sol radi minerala u tragovima; juhe od kosti radi minerala; neprošišćeno maslinovo ulje; melasu, žumanjke; raznoliko svježe i fermentirano povrće, posebno ciklu.
Ovaj je članak objavljen u Wise Traditions in Food, Farming and the Healing Arts, tromjesečnik Zaklade Weston A. Price, Zima 2003.
S potonjim bi se suglasio Walter Hartenbach, autor i u nas objavljene knjige „Laž o kolesterolu“. On tumači da je kolesterol osnovna građevna tvar stanične membrane i drugih straničnih struktura, žučnih kiselina, vitamina D i hormona - kortikosteroida, mineralokortikoida i spolnih hormona. Snižavanje razine kolesterola dovodi do slabljenja vitalnosti i plodnosti, poremećaja u izgradnji kostiju i muskulature, te promjene u ravnoteži elektrolita i glukoze. Hartenbach, ali i čitav niz drugih drugih znanstvenika dovode u pitanje prevladavajuće tumačenje nastanka ateroskleroze po kojoj kolesterol tu igra odlučujuću ulogu. Uffe Ravnskov citira istraživanja koja su našla da razina serumskog kolesterola umrlih osoba slabo korelira sa stupnjem ateroskleroze na obdukciji, da slično vrijedi za vezu koncentracije kolesterola i nalaza arteriografije (rentgenske snimke arterija) srca, mozga i nogu. Niti u ljudi s vrlo visokim vrijednostima kolesterola u sklopu familijarne hiperkolesterolemije na arterijama se ne nalaze tipične aterosklerotične promjene. Sam plak (masno-vezivna naslaga u stijenci arterije) sadrži vrlo malu količinu kolesterola. Povišeni kolesterol, smatraju „skeptici kolesterola“ (www.thincs.org) nije uzročno povezan sa srčanožilnim bolestima, već bi mogao biti tek popratni fenomen ateroskleroze. Slijedom toga postupci s ciljem snižavanja kolesterola u krvi ne bi imali puno smisla i efekta. I čini se da je upravo tako. 
